Prvo da upozorim sve koji će zalutati na ovaj tekst na to da sam ja za izgradnju NE u Srbiji, pa ako ste okoreli kontraš bolje i da ne čitate ovo.
Kako nisam, za razliku od većine čitalaca B92, stručnjak za nuklearnu fiziku morao sam da se prihvatim neke naučnopopularne literature na tu temu. Sećam se nešto malo gradiva iz srednje škole, ali kome je predavala Divna Jovanović zna kakvo može da bude moje (ne)znanje iz ove oblasti. Naučnopopularna literatura je naravno Wikipedia.
Kako bih skratio priču, pokušaću da opišem kako radi nuklearni reaktor (ukratko), i zašto smatram da je izgradnja NE dobar potez. Da bih objasnio sam način rada NE, krenuću od kratkog opisa rada hidro elektrane (HE) i napraviću paralelu. Oni koji u potpunosti znaju ovo, neka slobodno preskoče sledeći pasus.

Voda koja popunjava rezervoar (obično duboko, protočno veštačko jezero) ima ogromnu potencijalnu energiju, jer je gustina vode velika pa samim time i njena težina (ne pričam o masi, već baš o težini!). Ta potencijalna energija se pretvara u kinetičku konstantnim propuštanjem dela te vode kroz specijalno napravljene odvode koje pokreću elise turbine i tu se pravi rotaciono kretanje. Turbina je povezana sa generatorom i tu se ta kinetička energija pretvara u električnu zahvaljujući Nikoli Tesli i njegovom trofaznom generatoru. Lično imao sam prilike da vidim kako sve to izgleda u HE Đerdap 1. Ono je fantastično, stajao sam gore na nekoj platformi i sve što sam mogao da vidim bili su poklopci generatora iznad turbina. Mogao sam da osetim sitne vibracije u tlu, a ta platforma je veličine avionskog hangara recimo. Prosto osećate moć cele te skalamerije. Baš sam bio oduševljen! Mogu samo da zamislim kako sve to izgleda na Nijagarinim vodopadima. Uglavnom, ono što je najbitnije jeste to pretvaranje energije iz jedne u drugu. U svakom slučaju potrebno je napraviti rotaciono kretanje, jer generator naizmenične struje funkcioniše na tom principu (da ne detaljišem previše, pretpostavljam da većina zna barem osnovne principe funkcionisanja Teslinog generatora).
Kod NE priča je slična, samo malo drugačija :) . Kada neutron 'pogodi' jezgro atoma uranijuma dešava se fisija atoma - laički rečeno atom se 'cepa' na dva ili više manjih delova nukleusa (jezgra atoma). Pri ovoj reakciji se takođe emituje gama zračenje i oslobađaju se neutroni. Ti neutroni mogu biti pokretači novih cepanja kada pogode drugi atom uranijuma i tako se stvara lančana reakcija pri kojoj se oslobađa ogromna količina energije. Na ovom principu radi nuklearna bomba, i zbog toga je mala količina uranijuma dovoljna da izazove ogromnu i veoma razornu eksploziju. Da se to ne bi desilo, potrebno je kontrolisano cepanje atoma. Za to se koriste supstance koje imaju svojstvo da apsorbuju veliki broj neutrona nastalih pri ovom kretanju. Priča o tim supstancama je znatno opširna i više detalja možete pročitati na Wikipedi-i.
Ogromna energija koja se dobija u vidu toplote ovim procesom se odvodi sistemom za hlađenje u drugi deo elektrane gde se ta toplota koristi za zagrevanje vode. Ključala voda se pretvara u vodenu paru koja, pod visokim pritiskom, pokreće turbine, slične onima iz opisa rada HE, i tu se stvara ključno rotaciono kretanje čija se energija posle toga pretvara u električnu. Beli dim koji izlazi iz ogromnih dimnjaka koji su tipični za NE je zapravo vodena para koja je upotrebljena za stvaranje ove energije. Nema štetnih gasova!
Izgradnja NE je veoma skupa, i traje oko 15 godina (prema nekim procenama, nemojte me držati za reč 100% za ovo), a da bi ona sama isplatila troškove svoje izgradnje potrebno je oko 25 godina eksploatacije. Da, cifre su ogromne, ali gradnja NE je dugoročni plan a ne kratkoročni! U Srbiji, na žalost, dominiraju termoelektrane koje rade tako što se sagorevaju ogromne količine uglja, nafte ili gasa. Na taj način se dobija 'najprljavije' moguće gorivo! Emisije štetnih gasova u atmosferu su ovim putem ubedljivo najveće. Vek trajanja NE je daleko duži od termoelektrane (TE). Ovo isto možete pročitati u bilo kojoj naučnopopularnoj literaturi (naravno, pod 'literatura' podrazumevam i relevatne materijale na Internetu - da ne bude zabune).
Nafti, uglju i gasu se bliži kraj. Rezerve su veoma ograničene i kako postaju sve tanje i tanje njihova cena se sve drastičnije menja. Uticaj promene cene ovih derivata veoma utiče na cenu energije dobijene njihovim sagorevanjem. Na primer, da se u jednom momentu naglo duplira cena fosilnih goriva, cena električne energije dobijena sagorevanjem istih bi porasla 70%. Da se na tržištu duplira cena uranijuma, cena električne energije bi se povećala za oko 7%! Razlog ovog odnosa je u tome što je uranijum dosta prisutan element u zemljinoj kori. Takođe postoji način i da se veštački 'gaji' uranijum. Kombinacijom prirodnog i gajenog uranijuma procena je da će istog biti dovoljno za narednih 5 milijardi godina ukoliko se koristi današnjim tempom! Jedino što je cena gajenog uranijuma nešto veća, kao i cena odlaganja otpada nakon sagorevanja. Fosilnim gorivima se u najboljim prognozama daje još 100 do 150 godina. Neke analize kažu da, ukoliko ne postoje značajnije rezerve nafte na ledenim okeanima, da će za tek nešto više od 50 godina nastati globalna nestašica nafte. Tada će nafta vredeti više nego zlato danas, ako se nešto značajno ne promeni u međuvremenu.
E sada problemi oko NE. Najveći problem je odlaganje radioaktivnog otpada. Jedan deo tog otpada se može iskoristiti za pravljenje nuklearnog oružja. Negde sam čak i pročitao da se jedan od načina dobijanja plutonijuma (od koga se prave a-bombe) jeste sagorevanje uranijuma u reaktoru. Taj otpad je veoma radioaktivan, i njegova radioaktivnost traje decenijama (ako ne i duže) nakon sagorevanja. Ovaj problem još uvek nije rešen mada se već dugo radi na tome. Dalje, postoji opasnost od takozvanog 'otapanja' (meltdown). Ono nastaje ako se ne reguliše na odgovarajući način (npr. nastanak kvara) odvod toplote koja se stvori u reaktoru. Nešto tog tipa se desilo u Černobilju. NE se grade pored neke 'velike vode' - jezera i slično, ili se pravi veštački rezervoar, jer se ta voda koristi za hlađenje reaktora. 'Nestanak' te vode, iz bilo kog razloga (suša itd..) bi pretstavljao ogroman problem za NE, koja bi verovatno morala privremeno da stane sa radom. Bezbednosni sistemi su vremenom napredovali, tako da se smatra da je skoro nemoguće da se dogodi katastrofa koja se desila u Černobilju. Na bezbednost se najviše misli pri konstrukciji NE, i svaka mora da ispuni niz bezbednosnih standarda da bi održavala licencu za rad. Dobrim delom ovo povećava cenu izgradnje, koja je ionako znatno velika.
Da se razumemo, najbolja i najčistija električna energija se dobija u HE, vetrenjačama i solarnim putem. Na žalost još uvek nemamo dovoljno dobru tehnologiju da maksimalno iskoristimo ogromnu Sunčevu energiju. Čitao sam nedavno da Japan planira da lansira satelite u svemir koji bi prikupljali bez smetnji solarnu energiju i laserskim zracima je slali na Zemlju (ili nešto slično), ali ovo je za sada preambiciozno i ne skoro izvodljivo. Količina energije koja se dobije iz NE je ubedljivo najveća po količini sagorelog goriva. Dovoljno je napomenuti da najveća podmornica u američkoj mornarici koja je na nuklearni pogon već više od 20 godina radi na 'komadu' uranijuma veličine ljudske pesnice i nikada nije bila 'dopunjavana'! U pitanju je USS Philadelphia. Guglajte i samo će vam se kas'ti.
Zaključak: da se ja pitam radije bih dozvolio da se izgradi 5 nuklearki u mom dvorištu, nego jedna termo elektrana na 100km od mene! Količina zagađenja od TE je enormna, a NE gotovo i da nema. Ako se priča o opasnosti od 'otapanja', Srbija, sa ili bez NE, je već decenijama u toj opasnosti jer sve zemlje oko nas imaju NE (Mađarska, Rumunija po 4 ako se ne varam, ima i Bugarska...). NE pretstavlja budućnost električne energije, osim ako se ne napravi neki značajniji naučni pomak u iskorišćavanju solarne energije. Ako se današnji trend gradnje nastavi, za oko 50 godina će nastati preko 200 NE na svetu. Veoma je mali broj država koje u svom zakonu imaju zabranu izgradnju nuklearki, a Srbija je jedna od njih. NE jeste veoma skup i rizičan projekat, ali se na duže staze i te kako isplati! Rizik je veoma mali, a u odnosu na dobit je zanemarljiv.



